Diadora TV: TRAGOVI SLOBODE | Robert Modrić

Diadora TV: TRAGOVI SLOBODE | Robert Modrić

Zadar – Rođen u New Yorku, odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, Robert Modrić mogao je birati udoban život daleko od ratova, politike i neizvjesnosti. No, njegov put je bio drukčiji. Vođen idealima slobode, pravde i osjećajem dužnosti prema zemlji svojih predaka, Modrić je napustio sigurnost američkog života kako bi se borio za neovisnu Hrvatsku. Danas, kao nezavisni kandidat za gradonačelnika Zadra, njegova priča o hrabrosti, upornosti i domoljublju dobiva novo poglavlje – u miru.

Njegova ratna epopeja započinje 1990. godine kada je, kao mladi Amerikanac hrvatskih korijena, stigao u Hrvatsku s namjerom da se priključi borbi za oslobođenje. Međutim, tadašnje vlasti, još uvijek u tranziciji i pod utjecajem starog sistema, nisu znale kamo s njim. “Pitali su me imam li državljanstvo, rekao sam da sam Amerikanac, i jednostavno me poslali natrag kući,” prisjeća se Modrić.

No, nije odustao. Godinu dana kasnije, u siječnju 1991., ponovno dolazi, ovaj put odlučan da se uključi pod svaku cijenu. Uskoro se priključuje specijalnoj policiji, u postrojbu Tuškanac u Zagrebu. Njegov zadatak? Osiguranje predsjednika Franje Tuđmana – posao koji je zahtijevao maksimalnu budnost, jer je sam predsjednik bio stalna meta jugoslavenskih službi. “Hvatali smo agente JNA u špijunaži, sve smo radili – od osiguranja do intervencija po cijeloj Hrvatskoj.”

Njegovo prvo vatreno krštenje došlo je u Osijeku, kada je njegova jedinica poslana braniti grad od sve češćih napada. “Zapovjednik nas je samo iskrcao iz kombija, pokazao cestu i rekao: ‘Pucajte ako vam itko priđe.’ Bio je to trenutak kad shvatiš da se više nemaš gdje vratiti – borba počinje.”

Kasnije te godine, priključio se obrani Vukovara. Iako su trebali biti samo privremeno raspoređeni, Modrić i njegova mala skupina ostali su gotovo mjesec dana. Tamo je upoznao Ivicu Arbanasa, zadarskog heroja, s kojim se sprijateljio. “Bila je to slučajnost. Dva Zadranina, našli se u Vukovaru usred pakla.” Njihova borba vodila ih je u direktne sukobe, akcije na rubnim dijelovima grada i čišćenje terena od neprijatelja.

Nakon pada Vukovara, Modrić je sudjelovao u napadima na vojarne u Bjelovaru, Varaždinu i Koprivnici, gdje su se vodile teške borbe s tenkovima. “U Bjelovaru su nam tenkovi pucali po kućama. Trčali smo od zgrade do zgrade, uspjeli ih neutralizirati i preuzeti vojarnu. Bila je to velika pobjeda – tada smo prvi put došli do većih količina oružja za buduću hrvatsku vojsku.”

U studenom 1991. prelazi u elitnu postrojbu Bojna Zrinski. Tamo prolazi strogu legionarsku obuku. “Nisi smio biti oženjen, nisi smio imati djecu. Bili smo svjesni da mnogi od nas neće preživjeti.” Ubrzo preuzima i instruktorske dužnosti te 1992. odlazi u Hercegovinu, gdje pomaže u organiziranju i obučavanju postrojbi HVO-a. “Naučiti nekoga kako čitati zemljopisnu kartu u dva tjedna, kako se kretati, baratati oružjem – to je bio izazov, ali i nužnost.”

Na Kupreškoj visoravni doživio je, kako kaže, najtežu borbu u cijelom Domovinskom ratu. “Borili smo se za svaku kuću, čišćenje po tri dana bez sna. Imali smo tank, transporter, i grupu od 21 Zrinskog i četiri Vukovarca. Vodio sam jednu udarnu skupinu. To su trenuci koje ne zaboravljaš.”

Nakon strašnog poraza kod Šuice, gdje je živote izgubilo više od 120 hrvatskih vojnika, povukli su se prema Tomislavgradu. “Gledao sam suborce kako ih tenkisti gađaju kao mete. Ljudi su zvali u pomoć, a ti ne možeš ni glavu iz rova dignuti bez da metak prozuji kraj tebe.”

Unatoč ranjavanju u prometnoj nesreći i ozbiljnim ozljedama, završio je i padobransku obuku – kao jedan od prvih 70 ljudi u Hrvatskoj s padobranskom značkom. Kasnije završava i časničku školu te postaje poručnik.

U proljeće 1993. vraća se u Zadar i priključuje lokalnim postrojbama, sudjeluje u akcijama na zadarskom zaleđu i na području Jasenica. Potom ponovno odlazi u Hercegovinu, ovaj put u Čapljinu, kao instruktor i operativac Hrvatske Legije.

Vraća se u Zadar zbog bolesti majke i priključuje se legendarnoj postrojbi “Termiti”. U njihovim redovima ostaje do kraja rata, uključujući i sudjelovanje u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”. “Naši izviđači su cijelu godinu pripremali teren. Prolazak je za nas bio poput šetnje – ali zato što su dečki prije nas obavili nevjerojatan posao.”

Danas, Robert Modrić ne nosi više uniformu, ali nosi iste vrijednosti koje su ga vodile u rat: čast, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj. Svoju političku kandidaturu ne temelji na obećanjima, nego na dokazanoj predanosti. “Došao sam ovdje sa američkom putovnicom i bez ičega – osim volje da pomognem. I sada želim pomoći Zadranima, jer vjerujem da ovaj grad može i mora bolje.”

U vrijeme kada politika često djeluje udaljeno od stvarnih problema ljudi, priča Roberta Modrića podsjeća nas da zajednica počinje s hrabrošću pojedinca. On nije profesionalni političar – on je čovjek koji je više puta dokazao spremnost na žrtvu za opće dobro.

“Mi ne diramo nikoga – ali nemojte ni vi dirati nas,” kaže na kraju, kroz osmijeh i s pogledom čovjeka koji je preživio više nego što mnogi mogu zamisliti.

Diadora TV: POMALO | Robert Modrić 25.03.2025.

Diadora TV: POMALO | Robert Modrić 25.03.2025.

U nastavku donosimo dijelove intervjua s lokalne zadarske televizije Diadora, u kojem je neovisni kandidat za gradonačelnika Zadra, Robert Modrić, iznio svoje stavove o ključnim problemima i mogućim rješenjima za grad.

Od New Yorka do Zadra: Priča jednog branitelja, trenera i nezavisnog političara

Rođen u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, daleko od domovine svojih roditelja, Robert se od malih nogu nosio s izazovima imigrantskog života. Danas, desetljećima kasnije, živi u Zadru – gradu koji nije samo odabrao, nego i za koji se borio. Njegova životna priča je nevjerojatno putovanje od katoličkih škola u Americi, preko ratišta u Hrvatskoj i BiH, pa sve do političke arene u rodnom gradu svojih predaka.

Rat i povratak

Pokušao se već 1990. prijaviti u prve redarstvene snage, no zbog nedostatka zakonskih okvira za strane državljane to mu tada nije uspjelo. Godinu dana kasnije, upornost je urodila plodom – pristupio je specijalnoj policiji, a zatim i elitnoj postrojbi Bojna Zrinski. Kasnije se borio i u HVO-u u Bosni i Hercegovini, ističući se kao dragovoljac u najtežim trenucima rata. Rat je završio u postrojbi Termiti, gdje je služio do umirovljenja 2003.

Od bojišta do političke borbe

Na pitanje zašto se odlučio baviti politikom, odgovara iskreno – nije to bila nikakva mladenačka ambicija. Potaknulo ga je razočaranje sustavom i osjećaj odgovornosti prema narodu, osobito nakon slučaja koji je pokušao biti zataškan – pokušaj silovanja maloljetnih djevojaka, koji je on razotkrio. Njegove objave na društvenim mrežama postale su viralne, a komentari ljudi: “Robi, što samo tipkaš, kandidiraj se!” – pretvorili su se u konkretan poticaj.

“Ja sam običan čovjek,” kaže. “Boksački trener, umirovljeni časnik. Nemam završen fakultet iz politike, ali znam što znači donositi odluke u sekundi – one koje odlučuju hoće li tvoj suborac preživjeti.”

Podrška naroda – iskrena i emotivna

Priče koje dobiva od građana posebno ga diraju. Jedan branitelj mu je zaplakao na ramenu, govoreći kako prvi put neće glasati za HDZ: “Za tebe ću glasat, Robi. Sve što govoriš, sto posto je istina. Meni su djeca otišla u Njemačku i Švedsku – treće ide čim završi faks.” Takvi trenuci, kaže, daju mu snagu da ne odustane.

Nezavisna lista – ljudi s ulice

Njegovu nezavisnu listu čine, kako sam kaže, “obični ljudi”: samohrane majke, radnici čistoće, vozači autobusa, mali građevinari, sportaši. Ljudi koji se svakodnevno bore da prežive u sustavu koji im ne daje šansu. Ističe da već 22 godine vodi sportski klub, zadnjih 12 bez ikakve pomoći od grada. “Ako ja mogu voditi klub bez centa gradskog novca – mogu i drugi. Samo treba volje i poštenja.”

Na listi želi imati 15 vijećnika – i to, kako naglašava, “nijednog profesionalnog političara”. Sve su to mlađi ljudi, između 27 i 37 godina, koji dijele njegovu viziju pravednijeg i poštenijeg društva.

Rješenja, ne parole

“Vrtići, škole, stanogradnja… Svi obećavaju, ali tko nudi rješenja?”, pita. Robertova vizija uključuje prenamjenu neiskorištenog gradskog zemljišta na Musapstanu u zonu za jeftinu stanogradnju. “Zemlja je gradska, ne kupuje se. Grad riješi dozvole, infrastrukturu, a gradnja se prepusti privatnicima. Kvadrat se može graditi za 1400 eura sa zaradom, dok danas investitori traže 4000.”

Cilj je jasan: omogućiti mladima, obiteljima i ključnim radnicima — medicinarima, učiteljima — da ostanu u Zadru. “Zašto ne ponuditi stan za 500 eura mjesečno, umjesto da podstanari plaćaju tisuću?”

Robert ne govori u parolama. Govori brojkama. “Matematika ne laže. Ne poznaje vjeru, boju kože, ni političku pripadnost. Samo realnost.”

Kapitalizam bez duše

U priči o stanogradnji otkriva i brutalnu realnost tržišta. Investitori, kako kaže, radije drže stanove praznima. “Zašto da ih sad prodajem za 4000 kad ću ih za dvije-tri godine prodati za 5000? Doći će stranac i kupit će.”

“Pa gdje ti je duša, gdje ti je moral?”, pita jednog takvog investitora. To, za Roberta, nije patriotizam, nije domoljublje, već gola pohlepa.

Korupcija i egzodus mladih

Kao ključne probleme navodi korupciju i masovni odlazak mladih u inozemstvo. “Ne odlaze samo zbog novca, već zbog osjećaja da ovdje nemaju šansu.” On želi stvoriti sustav gdje će se znanje, poštenje i rad isplatiti. Posebno istaknuo kako je ogorčenost zbog korupcije jedan od ključnih razloga masovnog iseljavanja mladih Hrvata u zemlje poput Švedske, Njemačke, Australije i Kanade. “Ljudi ne odlaze samo zbog plaća, nego zato što su izgubili povjerenje. Sustav je dizajniran tako da nekoliko privilegiranih kontrolira sve – i prilike i novac”, rekao je.

U zadnjih osam godina, više od 400.000 mladih napustilo je Hrvatsku, prema podacima Ministarstva vanjskih poslova. Modrić upozorava da bi, da su ti ljudi ostali, broj novorođenih danas bio znatno veći, a društvo zdravije i funkcionalnije.

Sustavna rješenja, ne samo prazna obećanja

Dok mnogi političari deklarativno najavljuju borbu protiv korupcije, Robert Modrić nudi konkretne mjere:

  • Nezavisne revizije gradskog proračuna u suradnji s vodećim europskim revizorskim kućama poput KPMG-a

  • Potpuna digitalizacija proračuna, s pristupom građana svakoj proračunskoj stavci

  • Primjena blockchain tehnologije za praćenje svake transakcije javnog novca

  • Sustav nagrađivanja zviždača koji anonimno prijavljuju korupciju

  • Uvođenje nestranačkih menadžera u gradske službe na temelju sposobnosti, a ne političke podobnosti

“Kod nas ne vlada sposobnost, nego podobnost. To mora prestati. Mlade ljude treba uključiti, dati im prostor, ali i odgovornost”, naglasio je.

Proračun – resurs koji mora biti u službi građana

S obzirom na gradski proračun koji iznosi više od 156 milijuna eura, postavlja se pitanje: gdje taj novac odlazi? Modrić ističe da se troškovi poput plaća teško mogu provjeriti jer su podaci netransparentni. “Ako imamo 38 milijuna za plaće, želim znati kolika je satnica, tko prima koliku plaću – to mora biti javno”, rekao je.

Zalaže se i za preusmjeravanje sredstava – umjesto neplaniranih projekata poput luksuznih bazena, fokus treba biti na izgradnji domova za starije, socijalnih stanova i državnih vrtića. “Ne može se graditi ako ne znaš otkud ćeš uzeti. Rezovi su nužni, ali uz jasno definirane prioritete.”

Smanjenje administracije, ne plaća

Modrić je jasno dao do znanja da nije za sukobe sa zaposlenicima u javnom sektoru: „Neću ići u rat s radnicima i službenicima, naprotiv – njima bih povećao plaće.“ Ipak, kritizirao je postojeći sustav koji, kako tvrdi, „umjetno zapošljava ljude odmah s fakulteta, bez radnog iskustva u realnom sektoru“.

Smatra da je sustav prenapuhan i da se novac troši neučinkovito, zbog čega bi, ako postane gradonačelnik, proveo rezove – ne kako bi oduzeo, već kako bi preusmjerio sredstva u ono što smatra prioritetima.

Izbor između bazena i stanova – neka građani odluče

Kao važan instrument u donošenju odluka, Modrić predlaže izravnu demokraciju – odnosno referendume za veće projekte. Kao primjer navodi planiranu gradnju bazena od 5,6 milijuna eura. „Za taj novac može se izgraditi 130 stanova. Zar nije važnije osigurati krov nad glavom socijalno ugroženima nego luksuzni bazen?“, pita Modrić, pozivajući građane da budu ti koji će donijeti odluku.

Starački dom i vrtići – konkretni prioriteti

Modrić je kritizirao sporu gradnju javnih objekata poput domova za starije i državnih vrtića, za koje tvrdi da ih ima premalo u usporedbi s privatnima. Pita se postoji li interes da se pogoduje privatnicima i izražava spremnost da kao gradonačelnik već sutra krene s gradnjom tih objekata – ali uz racionalnu preraspodjelu proračuna.

Povratnici kao neiskorištena snaga

Posebno emotivan dio intervjua bio je posvećen povratnicima iz inozemstva, koje Modrić naziva „Reasporom“. On ističe da mnogi Hrvati iz dijaspore žele ulagati u domovinu, ali nailaze na birokratske prepreke. „Čovjek iz Australije mi je rekao – ‘I just gave up, mate’. Ima novac, ali odustao je jer je sustav odbojan“, kaže Modrić i dodaje da Hrvatska gubi ogroman potencijal zbog administrativne inertnosti.

Patriotizam kao motivacija

Na kraju emisije, Modrić je poručio da sve što govori – govori od srca. „Ljubav prema domovini i građanima je ono što me vodi. Dao bih život za ovaj grad više puta, ako bi to značilo da će stvari napokon krenuti na bolje“, zaključio je.

Kako se izborna kampanja zahuktava, Robert Modrić najavljuje nastavak predstavljanja svojih konkretnih prijedloga, uz obećanje da će ostati vjeran svojoj viziji – transparentnoj, socijalno osjetljivoj i racionalnoj gradskoj politici.