Zadar – Rođen u New Yorku, odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, Robert Modrić mogao je birati udoban život daleko od ratova, politike i neizvjesnosti. No, njegov put je bio drukčiji. Vođen idealima slobode, pravde i osjećajem dužnosti prema zemlji svojih predaka, Modrić je napustio sigurnost američkog života kako bi se borio za neovisnu Hrvatsku. Danas, kao nezavisni kandidat za gradonačelnika Zadra, njegova priča o hrabrosti, upornosti i domoljublju dobiva novo poglavlje – u miru.

Njegova ratna epopeja započinje 1990. godine kada je, kao mladi Amerikanac hrvatskih korijena, stigao u Hrvatsku s namjerom da se priključi borbi za oslobođenje. Međutim, tadašnje vlasti, još uvijek u tranziciji i pod utjecajem starog sistema, nisu znale kamo s njim. “Pitali su me imam li državljanstvo, rekao sam da sam Amerikanac, i jednostavno me poslali natrag kući,” prisjeća se Modrić.

No, nije odustao. Godinu dana kasnije, u siječnju 1991., ponovno dolazi, ovaj put odlučan da se uključi pod svaku cijenu. Uskoro se priključuje specijalnoj policiji, u postrojbu Tuškanac u Zagrebu. Njegov zadatak? Osiguranje predsjednika Franje Tuđmana – posao koji je zahtijevao maksimalnu budnost, jer je sam predsjednik bio stalna meta jugoslavenskih službi. “Hvatali smo agente JNA u špijunaži, sve smo radili – od osiguranja do intervencija po cijeloj Hrvatskoj.”

Njegovo prvo vatreno krštenje došlo je u Osijeku, kada je njegova jedinica poslana braniti grad od sve češćih napada. “Zapovjednik nas je samo iskrcao iz kombija, pokazao cestu i rekao: ‘Pucajte ako vam itko priđe.’ Bio je to trenutak kad shvatiš da se više nemaš gdje vratiti – borba počinje.”

Kasnije te godine, priključio se obrani Vukovara. Iako su trebali biti samo privremeno raspoređeni, Modrić i njegova mala skupina ostali su gotovo mjesec dana. Tamo je upoznao Ivicu Arbanasa, zadarskog heroja, s kojim se sprijateljio. “Bila je to slučajnost. Dva Zadranina, našli se u Vukovaru usred pakla.” Njihova borba vodila ih je u direktne sukobe, akcije na rubnim dijelovima grada i čišćenje terena od neprijatelja.

Nakon pada Vukovara, Modrić je sudjelovao u napadima na vojarne u Bjelovaru, Varaždinu i Koprivnici, gdje su se vodile teške borbe s tenkovima. “U Bjelovaru su nam tenkovi pucali po kućama. Trčali smo od zgrade do zgrade, uspjeli ih neutralizirati i preuzeti vojarnu. Bila je to velika pobjeda – tada smo prvi put došli do većih količina oružja za buduću hrvatsku vojsku.”

U studenom 1991. prelazi u elitnu postrojbu Bojna Zrinski. Tamo prolazi strogu legionarsku obuku. “Nisi smio biti oženjen, nisi smio imati djecu. Bili smo svjesni da mnogi od nas neće preživjeti.” Ubrzo preuzima i instruktorske dužnosti te 1992. odlazi u Hercegovinu, gdje pomaže u organiziranju i obučavanju postrojbi HVO-a. “Naučiti nekoga kako čitati zemljopisnu kartu u dva tjedna, kako se kretati, baratati oružjem – to je bio izazov, ali i nužnost.”

Na Kupreškoj visoravni doživio je, kako kaže, najtežu borbu u cijelom Domovinskom ratu. “Borili smo se za svaku kuću, čišćenje po tri dana bez sna. Imali smo tank, transporter, i grupu od 21 Zrinskog i četiri Vukovarca. Vodio sam jednu udarnu skupinu. To su trenuci koje ne zaboravljaš.”

Nakon strašnog poraza kod Šuice, gdje je živote izgubilo više od 120 hrvatskih vojnika, povukli su se prema Tomislavgradu. “Gledao sam suborce kako ih tenkisti gađaju kao mete. Ljudi su zvali u pomoć, a ti ne možeš ni glavu iz rova dignuti bez da metak prozuji kraj tebe.”

Unatoč ranjavanju u prometnoj nesreći i ozbiljnim ozljedama, završio je i padobransku obuku – kao jedan od prvih 70 ljudi u Hrvatskoj s padobranskom značkom. Kasnije završava i časničku školu te postaje poručnik.

U proljeće 1993. vraća se u Zadar i priključuje lokalnim postrojbama, sudjeluje u akcijama na zadarskom zaleđu i na području Jasenica. Potom ponovno odlazi u Hercegovinu, ovaj put u Čapljinu, kao instruktor i operativac Hrvatske Legije.

Vraća se u Zadar zbog bolesti majke i priključuje se legendarnoj postrojbi “Termiti”. U njihovim redovima ostaje do kraja rata, uključujući i sudjelovanje u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”. “Naši izviđači su cijelu godinu pripremali teren. Prolazak je za nas bio poput šetnje – ali zato što su dečki prije nas obavili nevjerojatan posao.”

Danas, Robert Modrić ne nosi više uniformu, ali nosi iste vrijednosti koje su ga vodile u rat: čast, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj. Svoju političku kandidaturu ne temelji na obećanjima, nego na dokazanoj predanosti. “Došao sam ovdje sa američkom putovnicom i bez ičega – osim volje da pomognem. I sada želim pomoći Zadranima, jer vjerujem da ovaj grad može i mora bolje.”

U vrijeme kada politika često djeluje udaljeno od stvarnih problema ljudi, priča Roberta Modrića podsjeća nas da zajednica počinje s hrabrošću pojedinca. On nije profesionalni političar – on je čovjek koji je više puta dokazao spremnost na žrtvu za opće dobro.

“Mi ne diramo nikoga – ali nemojte ni vi dirati nas,” kaže na kraju, kroz osmijeh i s pogledom čovjeka koji je preživio više nego što mnogi mogu zamisliti.