Diadora TV: TRAGOVI SLOBODE | Robert Modrić

Diadora TV: TRAGOVI SLOBODE | Robert Modrić

Zadar – Rođen u New Yorku, odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, Robert Modrić mogao je birati udoban život daleko od ratova, politike i neizvjesnosti. No, njegov put je bio drukčiji. Vođen idealima slobode, pravde i osjećajem dužnosti prema zemlji svojih predaka, Modrić je napustio sigurnost američkog života kako bi se borio za neovisnu Hrvatsku. Danas, kao nezavisni kandidat za gradonačelnika Zadra, njegova priča o hrabrosti, upornosti i domoljublju dobiva novo poglavlje – u miru.

Njegova ratna epopeja započinje 1990. godine kada je, kao mladi Amerikanac hrvatskih korijena, stigao u Hrvatsku s namjerom da se priključi borbi za oslobođenje. Međutim, tadašnje vlasti, još uvijek u tranziciji i pod utjecajem starog sistema, nisu znale kamo s njim. “Pitali su me imam li državljanstvo, rekao sam da sam Amerikanac, i jednostavno me poslali natrag kući,” prisjeća se Modrić.

No, nije odustao. Godinu dana kasnije, u siječnju 1991., ponovno dolazi, ovaj put odlučan da se uključi pod svaku cijenu. Uskoro se priključuje specijalnoj policiji, u postrojbu Tuškanac u Zagrebu. Njegov zadatak? Osiguranje predsjednika Franje Tuđmana – posao koji je zahtijevao maksimalnu budnost, jer je sam predsjednik bio stalna meta jugoslavenskih službi. “Hvatali smo agente JNA u špijunaži, sve smo radili – od osiguranja do intervencija po cijeloj Hrvatskoj.”

Njegovo prvo vatreno krštenje došlo je u Osijeku, kada je njegova jedinica poslana braniti grad od sve češćih napada. “Zapovjednik nas je samo iskrcao iz kombija, pokazao cestu i rekao: ‘Pucajte ako vam itko priđe.’ Bio je to trenutak kad shvatiš da se više nemaš gdje vratiti – borba počinje.”

Kasnije te godine, priključio se obrani Vukovara. Iako su trebali biti samo privremeno raspoređeni, Modrić i njegova mala skupina ostali su gotovo mjesec dana. Tamo je upoznao Ivicu Arbanasa, zadarskog heroja, s kojim se sprijateljio. “Bila je to slučajnost. Dva Zadranina, našli se u Vukovaru usred pakla.” Njihova borba vodila ih je u direktne sukobe, akcije na rubnim dijelovima grada i čišćenje terena od neprijatelja.

Nakon pada Vukovara, Modrić je sudjelovao u napadima na vojarne u Bjelovaru, Varaždinu i Koprivnici, gdje su se vodile teške borbe s tenkovima. “U Bjelovaru su nam tenkovi pucali po kućama. Trčali smo od zgrade do zgrade, uspjeli ih neutralizirati i preuzeti vojarnu. Bila je to velika pobjeda – tada smo prvi put došli do većih količina oružja za buduću hrvatsku vojsku.”

U studenom 1991. prelazi u elitnu postrojbu Bojna Zrinski. Tamo prolazi strogu legionarsku obuku. “Nisi smio biti oženjen, nisi smio imati djecu. Bili smo svjesni da mnogi od nas neće preživjeti.” Ubrzo preuzima i instruktorske dužnosti te 1992. odlazi u Hercegovinu, gdje pomaže u organiziranju i obučavanju postrojbi HVO-a. “Naučiti nekoga kako čitati zemljopisnu kartu u dva tjedna, kako se kretati, baratati oružjem – to je bio izazov, ali i nužnost.”

Na Kupreškoj visoravni doživio je, kako kaže, najtežu borbu u cijelom Domovinskom ratu. “Borili smo se za svaku kuću, čišćenje po tri dana bez sna. Imali smo tank, transporter, i grupu od 21 Zrinskog i četiri Vukovarca. Vodio sam jednu udarnu skupinu. To su trenuci koje ne zaboravljaš.”

Nakon strašnog poraza kod Šuice, gdje je živote izgubilo više od 120 hrvatskih vojnika, povukli su se prema Tomislavgradu. “Gledao sam suborce kako ih tenkisti gađaju kao mete. Ljudi su zvali u pomoć, a ti ne možeš ni glavu iz rova dignuti bez da metak prozuji kraj tebe.”

Unatoč ranjavanju u prometnoj nesreći i ozbiljnim ozljedama, završio je i padobransku obuku – kao jedan od prvih 70 ljudi u Hrvatskoj s padobranskom značkom. Kasnije završava i časničku školu te postaje poručnik.

U proljeće 1993. vraća se u Zadar i priključuje lokalnim postrojbama, sudjeluje u akcijama na zadarskom zaleđu i na području Jasenica. Potom ponovno odlazi u Hercegovinu, ovaj put u Čapljinu, kao instruktor i operativac Hrvatske Legije.

Vraća se u Zadar zbog bolesti majke i priključuje se legendarnoj postrojbi “Termiti”. U njihovim redovima ostaje do kraja rata, uključujući i sudjelovanje u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”. “Naši izviđači su cijelu godinu pripremali teren. Prolazak je za nas bio poput šetnje – ali zato što su dečki prije nas obavili nevjerojatan posao.”

Danas, Robert Modrić ne nosi više uniformu, ali nosi iste vrijednosti koje su ga vodile u rat: čast, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj. Svoju političku kandidaturu ne temelji na obećanjima, nego na dokazanoj predanosti. “Došao sam ovdje sa američkom putovnicom i bez ičega – osim volje da pomognem. I sada želim pomoći Zadranima, jer vjerujem da ovaj grad može i mora bolje.”

U vrijeme kada politika često djeluje udaljeno od stvarnih problema ljudi, priča Roberta Modrića podsjeća nas da zajednica počinje s hrabrošću pojedinca. On nije profesionalni političar – on je čovjek koji je više puta dokazao spremnost na žrtvu za opće dobro.

“Mi ne diramo nikoga – ali nemojte ni vi dirati nas,” kaže na kraju, kroz osmijeh i s pogledom čovjeka koji je preživio više nego što mnogi mogu zamisliti.

Diadora TV: POMALO | Robert Modrić 25.03.2025.

Diadora TV: POMALO | Robert Modrić 25.03.2025.

U nastavku donosimo dijelove intervjua s lokalne zadarske televizije Diadora, u kojem je neovisni kandidat za gradonačelnika Zadra, Robert Modrić, iznio svoje stavove o ključnim problemima i mogućim rješenjima za grad.

Od New Yorka do Zadra: Priča jednog branitelja, trenera i nezavisnog političara

Rođen u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, daleko od domovine svojih roditelja, Robert se od malih nogu nosio s izazovima imigrantskog života. Danas, desetljećima kasnije, živi u Zadru – gradu koji nije samo odabrao, nego i za koji se borio. Njegova životna priča je nevjerojatno putovanje od katoličkih škola u Americi, preko ratišta u Hrvatskoj i BiH, pa sve do političke arene u rodnom gradu svojih predaka.

Rat i povratak

Pokušao se već 1990. prijaviti u prve redarstvene snage, no zbog nedostatka zakonskih okvira za strane državljane to mu tada nije uspjelo. Godinu dana kasnije, upornost je urodila plodom – pristupio je specijalnoj policiji, a zatim i elitnoj postrojbi Bojna Zrinski. Kasnije se borio i u HVO-u u Bosni i Hercegovini, ističući se kao dragovoljac u najtežim trenucima rata. Rat je završio u postrojbi Termiti, gdje je služio do umirovljenja 2003.

Od bojišta do političke borbe

Na pitanje zašto se odlučio baviti politikom, odgovara iskreno – nije to bila nikakva mladenačka ambicija. Potaknulo ga je razočaranje sustavom i osjećaj odgovornosti prema narodu, osobito nakon slučaja koji je pokušao biti zataškan – pokušaj silovanja maloljetnih djevojaka, koji je on razotkrio. Njegove objave na društvenim mrežama postale su viralne, a komentari ljudi: “Robi, što samo tipkaš, kandidiraj se!” – pretvorili su se u konkretan poticaj.

“Ja sam običan čovjek,” kaže. “Boksački trener, umirovljeni časnik. Nemam završen fakultet iz politike, ali znam što znači donositi odluke u sekundi – one koje odlučuju hoće li tvoj suborac preživjeti.”

Podrška naroda – iskrena i emotivna

Priče koje dobiva od građana posebno ga diraju. Jedan branitelj mu je zaplakao na ramenu, govoreći kako prvi put neće glasati za HDZ: “Za tebe ću glasat, Robi. Sve što govoriš, sto posto je istina. Meni su djeca otišla u Njemačku i Švedsku – treće ide čim završi faks.” Takvi trenuci, kaže, daju mu snagu da ne odustane.

Nezavisna lista – ljudi s ulice

Njegovu nezavisnu listu čine, kako sam kaže, “obični ljudi”: samohrane majke, radnici čistoće, vozači autobusa, mali građevinari, sportaši. Ljudi koji se svakodnevno bore da prežive u sustavu koji im ne daje šansu. Ističe da već 22 godine vodi sportski klub, zadnjih 12 bez ikakve pomoći od grada. “Ako ja mogu voditi klub bez centa gradskog novca – mogu i drugi. Samo treba volje i poštenja.”

Na listi želi imati 15 vijećnika – i to, kako naglašava, “nijednog profesionalnog političara”. Sve su to mlađi ljudi, između 27 i 37 godina, koji dijele njegovu viziju pravednijeg i poštenijeg društva.

Rješenja, ne parole

“Vrtići, škole, stanogradnja… Svi obećavaju, ali tko nudi rješenja?”, pita. Robertova vizija uključuje prenamjenu neiskorištenog gradskog zemljišta na Musapstanu u zonu za jeftinu stanogradnju. “Zemlja je gradska, ne kupuje se. Grad riješi dozvole, infrastrukturu, a gradnja se prepusti privatnicima. Kvadrat se može graditi za 1400 eura sa zaradom, dok danas investitori traže 4000.”

Cilj je jasan: omogućiti mladima, obiteljima i ključnim radnicima — medicinarima, učiteljima — da ostanu u Zadru. “Zašto ne ponuditi stan za 500 eura mjesečno, umjesto da podstanari plaćaju tisuću?”

Robert ne govori u parolama. Govori brojkama. “Matematika ne laže. Ne poznaje vjeru, boju kože, ni političku pripadnost. Samo realnost.”

Kapitalizam bez duše

U priči o stanogradnji otkriva i brutalnu realnost tržišta. Investitori, kako kaže, radije drže stanove praznima. “Zašto da ih sad prodajem za 4000 kad ću ih za dvije-tri godine prodati za 5000? Doći će stranac i kupit će.”

“Pa gdje ti je duša, gdje ti je moral?”, pita jednog takvog investitora. To, za Roberta, nije patriotizam, nije domoljublje, već gola pohlepa.

Korupcija i egzodus mladih

Kao ključne probleme navodi korupciju i masovni odlazak mladih u inozemstvo. “Ne odlaze samo zbog novca, već zbog osjećaja da ovdje nemaju šansu.” On želi stvoriti sustav gdje će se znanje, poštenje i rad isplatiti. Posebno istaknuo kako je ogorčenost zbog korupcije jedan od ključnih razloga masovnog iseljavanja mladih Hrvata u zemlje poput Švedske, Njemačke, Australije i Kanade. “Ljudi ne odlaze samo zbog plaća, nego zato što su izgubili povjerenje. Sustav je dizajniran tako da nekoliko privilegiranih kontrolira sve – i prilike i novac”, rekao je.

U zadnjih osam godina, više od 400.000 mladih napustilo je Hrvatsku, prema podacima Ministarstva vanjskih poslova. Modrić upozorava da bi, da su ti ljudi ostali, broj novorođenih danas bio znatno veći, a društvo zdravije i funkcionalnije.

Sustavna rješenja, ne samo prazna obećanja

Dok mnogi političari deklarativno najavljuju borbu protiv korupcije, Robert Modrić nudi konkretne mjere:

  • Nezavisne revizije gradskog proračuna u suradnji s vodećim europskim revizorskim kućama poput KPMG-a

  • Potpuna digitalizacija proračuna, s pristupom građana svakoj proračunskoj stavci

  • Primjena blockchain tehnologije za praćenje svake transakcije javnog novca

  • Sustav nagrađivanja zviždača koji anonimno prijavljuju korupciju

  • Uvođenje nestranačkih menadžera u gradske službe na temelju sposobnosti, a ne političke podobnosti

“Kod nas ne vlada sposobnost, nego podobnost. To mora prestati. Mlade ljude treba uključiti, dati im prostor, ali i odgovornost”, naglasio je.

Proračun – resurs koji mora biti u službi građana

S obzirom na gradski proračun koji iznosi više od 156 milijuna eura, postavlja se pitanje: gdje taj novac odlazi? Modrić ističe da se troškovi poput plaća teško mogu provjeriti jer su podaci netransparentni. “Ako imamo 38 milijuna za plaće, želim znati kolika je satnica, tko prima koliku plaću – to mora biti javno”, rekao je.

Zalaže se i za preusmjeravanje sredstava – umjesto neplaniranih projekata poput luksuznih bazena, fokus treba biti na izgradnji domova za starije, socijalnih stanova i državnih vrtića. “Ne može se graditi ako ne znaš otkud ćeš uzeti. Rezovi su nužni, ali uz jasno definirane prioritete.”

Smanjenje administracije, ne plaća

Modrić je jasno dao do znanja da nije za sukobe sa zaposlenicima u javnom sektoru: „Neću ići u rat s radnicima i službenicima, naprotiv – njima bih povećao plaće.“ Ipak, kritizirao je postojeći sustav koji, kako tvrdi, „umjetno zapošljava ljude odmah s fakulteta, bez radnog iskustva u realnom sektoru“.

Smatra da je sustav prenapuhan i da se novac troši neučinkovito, zbog čega bi, ako postane gradonačelnik, proveo rezove – ne kako bi oduzeo, već kako bi preusmjerio sredstva u ono što smatra prioritetima.

Izbor između bazena i stanova – neka građani odluče

Kao važan instrument u donošenju odluka, Modrić predlaže izravnu demokraciju – odnosno referendume za veće projekte. Kao primjer navodi planiranu gradnju bazena od 5,6 milijuna eura. „Za taj novac može se izgraditi 130 stanova. Zar nije važnije osigurati krov nad glavom socijalno ugroženima nego luksuzni bazen?“, pita Modrić, pozivajući građane da budu ti koji će donijeti odluku.

Starački dom i vrtići – konkretni prioriteti

Modrić je kritizirao sporu gradnju javnih objekata poput domova za starije i državnih vrtića, za koje tvrdi da ih ima premalo u usporedbi s privatnima. Pita se postoji li interes da se pogoduje privatnicima i izražava spremnost da kao gradonačelnik već sutra krene s gradnjom tih objekata – ali uz racionalnu preraspodjelu proračuna.

Povratnici kao neiskorištena snaga

Posebno emotivan dio intervjua bio je posvećen povratnicima iz inozemstva, koje Modrić naziva „Reasporom“. On ističe da mnogi Hrvati iz dijaspore žele ulagati u domovinu, ali nailaze na birokratske prepreke. „Čovjek iz Australije mi je rekao – ‘I just gave up, mate’. Ima novac, ali odustao je jer je sustav odbojan“, kaže Modrić i dodaje da Hrvatska gubi ogroman potencijal zbog administrativne inertnosti.

Patriotizam kao motivacija

Na kraju emisije, Modrić je poručio da sve što govori – govori od srca. „Ljubav prema domovini i građanima je ono što me vodi. Dao bih život za ovaj grad više puta, ako bi to značilo da će stvari napokon krenuti na bolje“, zaključio je.

Kako se izborna kampanja zahuktava, Robert Modrić najavljuje nastavak predstavljanja svojih konkretnih prijedloga, uz obećanje da će ostati vjeran svojoj viziji – transparentnoj, socijalno osjetljivoj i racionalnoj gradskoj politici.

Robert Modrić Progovorio na Facebooku: “Tko voli Hrvatsku više – ja ili zadarski političari?”

Robert Modrić Progovorio na Facebooku: “Tko voli Hrvatsku više – ja ili zadarski političari?”

Zadar – Jedna jednostavna, ali snažna Facebook objava Roberta Modrića, ratnog veterana i dragovoljca Domovinskog rata, izazvala je buru reakcija u javnosti – i prikupila gotovo 300 lajkova u vrlo kratkom vremenu.

“1992. sam proveo pet mjeseci kao dragovoljac u BiH. 1993. sam proveo tri mjeseca na zadarskom ratištu, a sedam mjeseci kao dragovoljac u HVO-u,” napisao je Modrić, a sve je zaključio pitanjem koje se brzo proširilo društvenim mrežama:
“Tko misliš da voli Hrvatsku više, ja ili ovi ostali zadarski političari?”

Brojni komentatori odmah su se uključili, pružajući podršku i dijeleći vlastito razočaranje političkom scenom.
Stipe Miyagi Žura poručio je: “Lako što ju ne vole, nego ju mrze smradovi.”
Ashton Gulinson dodao je internacionalnu notu s komentarom: “You are a HERO! Plenković must fall. Now.”

Broj lajkova i komentara jasno pokazuje koliko je tema dotaknula srca građana. Ljudi u Modriću vide simbol autentičnog domoljublja – nekoga tko je bio tamo kad je bilo najteže, i tko danas ne šuti kad stvari pođu po zlu.

Dok se političari rijetko izlažu osobnoj odgovornosti, Modrićeva objava djeluje kao podsjetnik – na rat, na vrijednosti, i na borbu koja se vodi i danas, samo drugim sredstvima.

“Za Dom i Narod: Nećemo Predati Svetu Hrvatsku Zemlju!”

“Za Dom i Narod: Nećemo Predati Svetu Hrvatsku Zemlju!”

Zadar — U sklopu prosvjeda “Dignimo glas za SPAS!”, održanog u organizaciji Građanskog pokreta Vratimo Hrvatsku Hrvatima u subotu, 12. listopada 2024. na Narodnom trgu u Zadru, okupljeni građani digli su glas protiv onoga što nazivaju nekontroliranom zamjenom stanovništva, sve izraženije socijalne, zakonske i ekonomske neravnopravnosti domicilnog stanovništva u odnosu na strane državljane, te uvođenja poreza na nekretnine koji opisuju kao novi harač nad vlastitim narodom.

Jedna od glavnih poruka skupa bila je i zaštita sigurnosti djece i njihova prava na slobodno i bezbrižno kretanje, bez straha od nasilja ili institucionalne nebrige.

Među brojnim istupima posebno se istaknuo govor Roberta Modrića, koji je snažnim riječima, osobnim iskustvima i jasnim stavovima prozvao odgovorne za, kako je rekao, sustavnu izdaju hrvatskog naroda, ignoriranje sigurnosnih problema i podređivanje interesa Hrvata političkim i globalističkim agendama.

U govoru prožetom osobnim iskustvom, političkim nezadovoljstvom i sirovim emocijama, Robert Modrić obratio se okupljenima povodom uznemirujućeg slučaja u kojem su, prema njegovim riječima, strane osobe maltretirale dvije maloljetne djevojčice na Bilom Brigu.

Modrić je odmah u uvodu izrazio šok i bijes zbog onoga što smatra rastućom prijetnjom sigurnosti građana i nacionalnom identitetu. “Dvadeset godina nakon rata, doživljavamo poraz u pobjedi koju smo izborili,” rekao je, govoreći ne samo o konkretnom slučaju, već i o širem društvenom i političkom propadanju.

Oštro je kritizirao aktualne hrvatske vlasti, nazivajući ih “slugama Bruxellesa” koje provode globalističku agendu nauštrb hrvatskog naroda. “Njima nije stalo do Hrvatske, do kršćanstva, ni do našeg naroda,” poručio je. “Oni bi i vlastitu mater prodali za novac.”

Temu je povezao s migracijskom politikom, tvrdeći da uvoz strane radne snage vodi ka nestajanju hrvatskih vrijednosti i ugrozi sigurnosti. “Ako njihova politika uspije, naša mladost ovdje nema budućnosti,” rekao je. “Naš narod se izbacuje, a zamjenjuje ga jeftina radna snaga. Nitko nas nije pitao želimo li to.”

Ispričao je kako je godinama trenirao i odgajao djecu kroz borilačke sportove, a mnogi od njih danas su, kaže, napustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Jedan od njih mu je, tvrdi, i dojavio da su se na Bilom Brigu strani državljani ponašali sumnjivo prema djevojčicama — što ga je natjeralo na ovaj javni istup. Link – Navodni napad na maloljetnike u zadru izazvao zabrinutost javnosti

“Što postajemo?” upitao je. “Ovo nije pijanac u prometu. Ovo je pokušaj napada na 11-godišnju djevojčicu. To nije normalno. Ali ako ovako nastavimo, to više neće biti iznimka — to će postati pravilo.”

Upozorio je i na stanje u drugim europskim gradovima, navodeći primjer Londona gdje se, kako kaže, “svakih 40 minuta siluje žena ili dijete”. “Je li to ono što želimo?”

Posebno je bio kritičan prema hrvatskim poslodavcima koji, prema njegovim riječima, zbog profita zapošljavaju strance za 600 eura mjesečno, dok mladi odlaze iz zemlje. “S tim viškom novca kupuju vikendice, dok Hrvatska ostaje bez budućnosti.”

Govorio je i o svojoj obitelji koja se 60-ih godina iselila u Ameriku, istaknuvši razliku između tadašnjih i današnjih migranata. “Moj otac je odmah počeo učiti jezik, raditi, poštovati zakon. Danas ljudi dođu, žive tu godinama, i ne znaju sastavit jednu rečenicu na hrvatskom.”

Modrić je poručio da su političke elite izdale one koji su se borili za hrvatsku neovisnost. “Nisu ginuli za multikulturalni eksperiment pun kriminalaca i ljudi koji ne vole Hrvatsku i ne razumiju njen jezik,” rekao je. “Ginuli su za ovu zemlju, za njenu budućnost.”

“Mi nismo u demografskoj krizi,” zaključio je. “Naša mladost ne nestaje — ona se izvozi. Najveći hrvatski izvozni proizvod danas su mladi Hrvati.”

Istaknuo kako je današnji glavni „uvoz“ – strana radna snaga – ozbiljna prijetnja opstanku hrvatskog naroda.

Podsjetio je prisutne na povijesne primjere otpora i rekao: „Nećete ovaj narod istrijebiti. Dolazili su jači prije vas – Turci su imali više vojnika nego mi stanovnika, pa smo ih opet poslali kući.“

Prisjetio se i 1991. godine kada je kao pripadnik specijalne policije u Zagrebu čuvao tadašnjeg ministra obrane i druge državne dužnosnike, te istaknuo da zna što se tada događalo, uključujući prodaju oružja.

Posebnu težinu dao je temi uvoza strane radne snage: „Svaki put kad se potjera jednog našeg mladog čovjeka vani, time se obešćašćuje žrtva naših branitelja. A kada uvedete strance kao zamjenu, tada obešćašćujete svaku hrvatsku majku koja je rodila to dijete. Osvrnuo na to kako se stranci danas uvoze kao zamjena za hrvatske radnike, čak i na rijetka, unosna radna mjesta poput vozača kamiona, autobusa ili tramvaja, što je, kako kaže, jasan znak da se ne želi da Hrvati opstanu u vlastitoj državi.

Istaknuo je kako svakodnevno čita i informira se, te pozvao sve da mu dođu na kavu i otvoreno razgovaraju. Osvrnuo se i na nezainteresiranost mladih za vojnu službu: „Za koga bi u hrvatsku vojsku? Za bogataše i domaće izdajice koji će pobjeći čim pukne prvi metak?“ Kritizirao je političke elite koje, kako tvrdi, prodaju državna dobra i potiču odlazak mladih u inozemstvo.

Kritizirao je političku elitu zbog prodaje svetinja i dovođenja stranaca koji, kako tvrdi, ne poštuju hrvatsku kulturu ni jezik. Naglasio je da oni koji podržavaju multikulturalizam nikad nisu ratovali za Hrvatsku.

Modrić je s posebnom emocijom poručio: „Nećete više prodavati naše svetinje. Nećete više uvoziti ljude koji niti vole ovu državu, niti će je ikad voljeti.“ Ismijao je optužbe da su prosvjednici radikali te istaknuo kako vidi okupljene kao obične građane, mahom žene s djecom. Govoreći o povijesnim paralelama, napao je financijera Georgea Sorosa, nazivajući ga „nacističkim kolaboratorom“, i povukao usporedbu s vlastitim djedom koji je s 14 godina otišao u partizane.

Zaključio je govor riječima: „Volim vas sve. I vjerujte, ja sam znao što je vojni rok – ali taj vojni rok moraju svi proći. Nema više nemoćnih.“ Prisjetio se kako ga zbog slabih pluća nisu primili u Lučko, pa je završio u drugim postrojbama, uključujući Zdrug i HVO.

Iako je govor bio pun žestokih riječi i potencijalno kontroverzan, kod mnogih okupljenih izazvao je snažnu reakciju. Prenio je osjećaj frustracije — prema institucijama, migracijama, kriminalu i gubitku nacionalnog identiteta. Složili se s njegovim stavovima ili ne, emocija koja stoji iza njih ne može se poreći.

Na kraju je rekao: „Bog vas blagoslovio. Ne predajemo se za krv naših predaka. Ne predajemo ovu svetu zemlju. Ljudi, Bog vas živio.“