Rani život i obrazovanje

Robert Modrić rođen je 23. studenog 1970. godine na Manhattanu, New York, u četvrti poznatoj kao Hell’s Kitchen. Njegovi roditelji doselili su u Sjedinjene Američke Države 1966. godine, zajedno sa starijim bratom. Otac Ivan bio je pomorac, dok je majka Marija, rođena Škibola, bila kućanica. Otac je rođen 1941. godine u Vrsi, a majka 1943. godine u Grbći kraj Nina.

Obitelj Modrić živjela je tradicionalni hrvatski način života. Robert je od malih nogu redovito išao na svetu misu i pohađao katoličku osnovnu školu (St. Agatha’s), a kasnije i katoličku srednju školu (Monsignor McClancy H.S.).

Već s 14 godina, dok je bio u srednjoj školi, Robert je započeo svoj prvi posao – radio je skraćeno radno vrijeme kao čistač u svojoj školi. Diplomirao je kao jedan od najboljih učenika i upisao Filozofski fakultet na Hunter Collegeu City University of NY, smjer političkih znanosti i novinarstva. Uz studij, radio je razne poslove, od konobara, redara, građevinskog radnika, pa do pomoćnog brokera na burzi. Ove su mu različite aktivnosti pomogle da razvije radne navike, vjerujući da se kroz rad čovjek uspinje i gradi svoju budućnost.

Robertov otac je cijeli radni vijek proveo radeći u mesnici, a majka je imala dva posla – bila je privatna čistačica u domovima bogatih ljudi, a navečer je radila za tvrtku koja održava uredske prostore jedne banke. Robertov stariji brat također je vrlo rano počeo raditi. Nakon završene srednje škole i fakulteta, pridružio se elitnim američkim vojnim postrojbama, sudjelujući u misijama u Latinskoj Americi. Brat Miroslav bio je dragovoljac u Domovinskom ratu, satnik u Bojnoj Kralj Tomislav u Zadru, te instruktor i zapovjednik, s bogatim iskustvom i znanjem koje je stjecao tijekom rata.

Vojna karijera i ratni put

Robert je 1991. godine napustio Ameriku i preselio se u Međugorje, Bosna i Hercegovina, gdje je, kako bi olakšao roditeljima zbog rata, rekao da čeka poziv za franjevački samostan u Humcu kraj Ljubuškog. Međutim, nakon tri mjeseca, priznao im je da je zapravo otišao u Hrvatsku, gdje se priključio specijalnoj policiji, jedinici koja je bila temelj oružanih snaga Republike Hrvatske. Priključio se postrojbi Tuškanac 18. travnja 1991. godine, te ubrzo sudjelovao u svojim prvim borbenim akcijama, a vatreno krštenje doživio je u Teju.

Već 1. srpnja iste godine, otišao je kao dragovoljac u Vukovar, gdje je zapovjednik obrane grada, Tomislav Merčep, zamolio Roberta da ostane i nakon povratka njegove postrojbe u Zagreb. Robert je ostao u Vukovaru do smjene Merčepa, kada je prestao biti zapovjednik interventne skupine i vratio se u Zagreb. U rujnu 1991. godine njegova postrojba prešla je pod zapovjedništvo Ministarstva obrane, a on je postao pripadnik 66. bojne vojne policije „Kobre“. U toj je postrojbi sudjelovao u zauzimanju vojnih objekata pod kontrolom JNA.

U studenom 1991. godine, Robert je dragovoljno prešao u Bojnu Zrinski, najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, gdje je prošao rigoroznu obuku pod vodstvom bivših pripadnika Legije stranaca. Po završetku obuke, bio je poslan kao instruktor i zapovjednik u općinu Neum, gdje je pomagao u ustroju HVO-a.

Po povratku u Tomislavgrad, sudjelovao je u borbama za Kupres i okolna područja, dok su neprijateljski napadi na Tomislavgrad zaustavljeni sredinom travnja 1992. godine. Nakon toga je radio na obuci i organizaciji pripadnika HVO-a u općini Rama. Po povratku u Tomislavgrad, doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje je slijedio oporavak u bazi u Kumrovcu. U rujnu 1992. godine otišao je na padobransku obuku, a u studenom iste godine upisao časničku školu, koju je završio u travnju 1993.

Po završetku školovanja, bio je upućen u SPGS Matija Vlačić, gdje je sudjelovao u izviđačkim misijama protiv neprijatelja. Iako je bio na odmoru, Robert je odlučio vratiti se u Bosnu i Hercegovinu, gdje je rat između HVO-a i Armije BiH bio u punom jeku. Tamo je ostao sve do prosinca 1993. godine, kada je, nakon Washingtonskog sporazuma, prešao u Zadar, gdje je proveo posljednje trenutke sa svojom teško bolesnom majkom prije njezine smrti u svibnju 1994.

Nekoliko mjeseci kasnije, Robert se pridružio 84. gardijskoj bojni „Termiti“, gdje je sudjelovao u operaciji „Oluja“ i borbama koje su uslijedile sve do kraja rata u studenom 1995. godine.

Poslijeratna karijera

Nakon rata, od 1999. do 2001. godine, Robert je radio kao prevoditelj i instruktor s američkom tvrtkom MPRI (Military Professional Resources Inc.), koja je pomagali u preustroju i edukaciji hrvatske vojske prema NATO standardima. Kasnije je bio zapovjednik pješačkog voda do 2003. godine, kada je zbog zdravstvenih razloga otišao na bolovanje, a 2004. godine otišao u mirovinu.

Trenerski rad i doprinos zajednici

Još dok je bio u vojsci, Robert je uz vojni poziv u slobodno vrijeme radio kao trener u tadašnjem Kickboxing klubu Croatia, koji je postao prepoznatljiva institucija borilačkog sporta u gradu Zadru.

Iako je u mirovinu otišao 2004. godine, Robert je nastavio biti vrijedan član društva, radeći kao trener u klubu gdje je više od 20 godina usmjeravao svoje učenike prema fakultetu, uspješnom završavanju srednje škole, otvaranju vlastitih obrta, a mnogi od njih odlazili su služiti u vojsku ili policiju.

Kao kickboxing klub, imali su tri svjetska prvaka na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Zadru 2004. i 2006. godine, kao i dvije zlatne te jednu srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Portugalu. Iz njihova kluba poteklo je više od 30 državnih prvaka.

U amaterskom MMA-u, od 2010. do 2014. godine, osvojili su više od 20 zlatnih medalja. U hrvatskoj profesionalnoj MMA ligi zauzeli su treće mjesto 2012. godine, a drugo mjesto 2013. godine.

Božo Mikulić postao je 2012. godine hrvatski prvak u poluteškoj kategoriji, dok je Zdravko Dukić 2013. godine osvojio naslov državnog prvaka u srednjoj kategoriji.

Robert je bio trener gotovo svih profesionalnih zadarskih boraca, uključujući Antu Verunicu, Marina Goleša, Jakova Gospića, Martina Batura, Marka Lukačića, Josipa Biletića, Lovru Ćozu, Ivana Jukića i mnoge druge. Trenirali su pod njegovim vodstvom i poznati MMA borci poput Bože Mikulića, Gorana Reljića (bivšeg UFC borca) te drugi uspješni sportaši.

Posebno se ističe njegov dugogodišnji rad s Antom Verunicom, kojeg je trenirao 21 godinu. Verunica je najuspješniji kickboksač u povijesti Zadra, s više od 40 osvojenih zlatnih medalja na državnim prvenstvima u različitim kickboxing disciplinama, te je sparirao s borcima iz svjetskog vrha, uključujući Dilliana Whytea.

U amaterskom boksu, Robert je trenirao bivšeg U22 državnog prvaka u teškoj kategoriji Josipa Biletića te juniorskog prvaka u teškoj kategoriji Josipa Čorića. Također je radio i u najpoznatijem boksačkom gymu u New Yorku – Gotham Gymu – gdje je djelovao kao osobni trener.

Godine 2012. osnovao je vlastiti klub – Bandog Gym – koji je postao jedan od rijetkih sportskih klubova u Hrvatskoj s vrhunskim rezultatima, a sve to bez ijedne kune potpore od grada. Klub se samofinancirao isključivo kroz članarine i donacije. Robert je pritom nastavio predano raditi s borcima i razvijati sportski duh u zajednici.

Njegov doprinos nije bio ograničen samo na sport – zajedno sa svojim borcima organizirao je humanitarni događaj u Melbourneu, Australija, na kojem su prikupili 135.000 kuna za Udruzi “Hrvatska bez mina” iz kojeg je se financiralo razminiravanje područja u Vukovarskoj Srijemskoj županiji, pokazujući time snažnu povezanost sa zajednicom i domovinom.

Danas je Robert predsjednik i glavni trener Bandog Gyma, gdje i dalje aktivno vodi treninge, prenosi svoje znanje novim generacijama boraca i ostaje jedan od ključnih ljudi zadarske borilačke scene.